Ljubav ne trazi ljepotu nego dusu

Dobrodošli na moj blog...hvala Vam sto ste svratili...

29.09.2017.

Moja prica

Ne sjecam se mnogo stvari iz vremena kada sam bio djete. Od onog cega se sjecam najvise su to neke tesko , tmurne stvari i dogadjaji. I sada mi bude tesko kad mislim o tome i sve se skupi u grudima i jedino tada mogu i da zaplacem . U ratu je otac poginuo i nisam ga zapamtio jer sam ga zadnji put vidio kada sam imao 3 godine. Uvijek sam se pitao , i danas se o tome razmisljam cesto, kako je to imati oca i kakav bi nas odnos bio. Sta bi mi rekao , kako bi me savjetovao, kakav bi odnos imali ? Nedostajao mi je otac i danas nedostaje kad imam vec 29 godina ali nemam tu emociju i osjecaj oskbe koja ima oca. Tako kao djeca smo ostali samo sa mamom, sestra i ja u izbjeglistvu. Stalno smo se selili ispocetka . Par mjeseci u jednom , par u drugom gradu - selu . Nismo imali dom. Bili smo i u vise drzava. Sjecam se vremena kad nismo imali hljeb , so a o ostalom da ne pricam , cokolada nisam ni znao sta je. Jedan dogadjaj ostao mije urezan u sjecanje kada nam je jedna zena u selu dala komad hljeba koji nismo mjesecima jeli. To je bio takav dozivljaj i ushicenje za mene, sestru i nasu mladju teticnu da se to ne koze opisati sada. Ne znam sta da mi neko sada da kada imam sto hocu, nebi to mogao osjetiti jer tada smo jeli soju mjesecima i nikad nisam pitao sta je za jelo jer sam znao. Tada nisam mastao ni o cemu jer samo je bilo bitno imati hranu. Mami je bilo najteze jer je sama od nicega morala da hrani nas troje, to sam shvatio tek kada sam odrastao i sada se trudim da joj ucinim zivot lijepim jer je mnogo muke i patnje u zivotu imala. Njoj je i bilo najteze jer je bila svjesna toga svega , mi kao djeca nismo to mogli shvatiti tada. Tek kada sam odrastao i stao na svoje noge shvatio sam i ja. I kada vidim sta vecina djece danas imaju sta sve zahtjevaju od svojih roditelja, shavatam kako je nama bilo. Ja nisam imao nikakvu sansu da se bavim necim sto volim ( fudbal,kosarka...) , nisam imao sansu da imam nesto sto zelim , neku igracku, video igrice ili nesto vise. Kod nas je uvijek bilo malo novca i sta god bi htjeli uvjek bi bilo ono 'ne treba ti to' ili 'sta ce ti to'ili nemam mi za to. Zato sam uvjek mastao o stvarima koje sam zelio. Takav zivot je razvio kod nas mentalitet da uvijek uzimamk najjeftinije i samo osnovno. I danas kad sam zavrisio fakultet i kad sam zaradjuem 10 puta vise od onog sto smo imali cesto uzimam najjeftinije i kalkulisem sa novcem, i da li cu sebi nesto priustiti ili ne, iako para imam dovoljno. Trudim se da se odvikavam od toga. Kao djete kad sam imao oko 10 godina isao sam jednom na more sa mamom i sestrom jer je mama htjela da i mi to vidimo. Kasnije smo morali se odricati dosta toga da isplatimo dug radi toga. Kako smo rasli malo je bolje bilo jer nam je rodbina pomagala koliko je mogla. Vecina njih je u inostranstvu. Mi smo bili kao neki socijalni slucaj za njih i pomagali su nam koliko su mogli iako je to bilo nedovoljno zahvalan sam im zauvijek. Kako smo odrastali i vremenom poceli izlaziti uvijek sam imao minimum neki tek da mogu izaci na neko najjeftinije mjesto i biti sa drustvom. I tada sam se cesto osjecao jadno jer sam imao tako malo a neka djeca su imala sve i vidjela se ta razlika . Ja sam uvijek bio outsider. Kod nas je obicaj da te svi pitaju 'Ciji si ti' odnosiko se na to ko tije otac. Gdje god odes tako je bilo. Ja nikad nisam na to znao da odgovorim i nikog nije bilo da stane iza mene u mnogim situacijama sam bio sam. Danas razmisljam koliko toga sam propustio kao tinejdzer jer nisam mogao skoro nista da sebi priustim. Na ekskurzije nisam isao, nisam o tome ni razmisljao jer nisam imao ni blizu potrebnih sredstava za to. Mobitel sam dobio u 2 razredu srednje skole od tetke jer ona je uzela sebi novi i meni poklonila stari. Nikad nisam trenirao neki sport iako sam bio talentovan za to, ali zivjeli smo tada u zabacenom selu i nisam ni znao ni imao bilo kakvu sansu da se bavim nekim sportom. U skoli sam bio uvijek ili najbolji ili medju 2-3 najbolja ucenika. I osnovnoj i srednjoj. Mama je znala da mi to ide i s tim me forsirala da izguram , da tako obezjedim sebi i nama bolji zivot. Osnovnu, pa Gimnaziju i na kraju fakultet. I bila je upravu , sada to znam. Svo to skolovanje je bilo tesko i uvijek sam bio opterecen tim da li cu imati pare za knjigu ili za hranj itd. Knjige sam zato sve kopirao . Na fakultetu sam razumio koliko smo mi bjedno zivjeli , jer sam tu vidio djecu koja su imala sve sto zele, i putovanja i auta, i novac i 'ugled' i prednosti na osnovu svojih uspjesnih roditelja. Tada sam razumio zasto su me tako cesto svi pitali 'Ciji si ti?'. Mama i sestra su me podrzavale i same se odricale da bi imao za fakultet, za kopiranje knjige, za bus. I ja samse trudio da uspijem jer sam htio nekako da se izvucemo iz te bjede i da ne moramo da ocekujemo od rodbine da nam pomogne jer bez toga bi tesko ikako zivjeli. Pomagali su nam ali su to cestk i spominjali. Tada se covjek osjeti ponizeno i jadno. Zato sad kadaja nekom pomognem trudim se da to niko ne vidi i nikad ne spominjem nikom, jer znam kako je tim ljudima . Ne zele ni oni da budu u takvoj situaciji ali moraju , nekad nema drugog izlaza. Bio sam tvrdoglavo uporan i danas sam , nikad ne odustajem. Da nije tako ko zna da li bi ista uspio jer ljudi oko mene su cesto govorili kako nema nista od skole , kako je samo stela bitna i ciji si. Ljudi su zlobni i uvjek ce pokusati prije da te obore nego da te dignu. Nekako svi ocekuju da odustanes da kazu eto sad si kao oni, neuspjesan i nema niko da stoji iza tebe. Svi to zele i potajno se raduju tome jer tada se i sami osjecaju vrjednije. Ali nikad me rjeci i pesimizam ljudi nisu zaustavili jer sam bio tako uporan da dodjem do cilja, nije bilo pitanje da li cu to postici nego kada cu to postici. Imate cilj, ne ispustajte ga nikada! Polaganje zadnjeg ispita mi je jedan od najljepsih trenutaka u zivotu jer se veliki teret skinui sa mojih ledja i sva muka i tuga . Znak sam da ono sto slijedi moze biti samo bolje nikako gore. Mi kao djeca smo bili nemocni a mama kao mlada je ostala s nama i nije ni ona mogla u stranom svjetu da uradi nista vise , bitno je bilo da imamo krov nad glavomi bilo kakvu hranu uslove za zivot. Nekad sam ljut na mamu jer nismo imali vise i nista nismo, kao djeca dozivjeli neke stvari, nismo isli na neka ljepa mjesta,nismo imali igracke, video igre,telefone, nismo mogli priustiti ugodno izlazno vece da ne razmisljamo o tome imamo li za jedno pice ili 2, nismo imali novca za bilo sta, dok su druga djeca imala mnogo . Iako naravno nismo ni bili jedini da tesko zivimo, bilo je i dosta druge djece, vecinom izjeglih iz rata. Takav tezak zivot smo imali do prije 4-5 godina , dok nisam zavrsio fakultet i poceo raditi. Tako je krenulo sve na bolje. Uskoro cu ako Bog da ija svoje djete da imamo. Jedva cekam da vidim kako je imati djete , ako nisam imao oca. Jedva cekam da vidim kako ce se ono radovati stvarima koje menk nije imao ko da priusti. Kako ce se radovati treningu ili novom bicilu. Kako ce me gledati i sta ce nauciti dobro od mene, kakav cemo odnos imati, kakav cu ja otac da budem. Kakvu ce emociju imati moje djete koje ima oca ? Radujem se svemu tome i jedva cekam da se rodi moj mali djecak da sa njim prozivim nivo ljepse djetinjstvo. Nikad se nebi vratio u svoje djetinjstvo, jer ovo sto je sada i sto je ispred mene je ljepse i nadam se da ce biti onako kako sam zelio da odrastam i zivim.

Ljubav ne trazi ljepotu nego dusu
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

...sito....

''pure love''
Ako zelis da cujes kako si lijepa,ponavljat cu ti dok te ne ubijedim da si najljepsa na svjetu,ali zelio bih da shvatis da meni tvoja ljepota ne znaci nista, jer i djavoli mogu bit lijepi i iskusavat', ali andjele prepoznas zatvorenih ociju....<3

...patnja...
....da kako je to žalosno i jadno...kad neko do koga ti je stalo, umjesto da to cijeni i bude sretan, počne to uzimati zdravo za gotovo, pa se još s tobom i poigrava...siguran sam da vas tamo vani ima na milijune koji se možete poistovjetiti s ovime...ali nemojte si to dozvoliti...osoba oko koje se trudite, a ona to ne cijeni, poštujte se i odustanite...znam da je puno lakše reći nego učiniti..ali to je jedini korak ka samoizliječenju :-)

''hero''
Would you dance if I asked you to dance?
Would you run and never look back?
Would you cry if you saw me cryin' ?
Would you save my soul tonight?

Would you tremble if I touched your lips?
Would you laugh?
Oh please tell me this.
Now would you die for the one you love?
Hold me in your arms tonight.

I can be your hero, baby.
I can kiss away the pain.
I will stand by you forever.
You can take my breath away.

Would you swear that you'll always be mine?
Would you lie, would you run and hide?
Am I in too deep have I lost my mind?
I don't care, you're here tonight.



Oh, I just wanna hold you.
I just wanna hold you, oh yeah.

Am I in too deep?
Have I lost my mind?
Well, I don't care, you're here tonight.

I can be your hero, baby
I can kiss away the pain, oh yeah
I will stand by you forever
You can take my breath away

You can take my breath away....<3

...pismo...
Anđele moj, ljubavi moja... Tako te zovem, jer ti to jesi...moj anđeo...i moja ljubav. Ne znam da li ćeš ikada pročitati ovo pismo, ali ja ga ipak pišem. Ogromna riznica sjećanja se otvorila, i uspomene naviru, i riječi se nižu, jedna za drugom....
Znam da ti je potrebna širina, mnogo prostora za let. Pustio sam te. Želio sam, i dalje želim da dođeš do zvijezda. Tugujem zbog toga što do zvezda stižeš preko trnja, i što ne mogu da letim i ja...sa tobom anđele moj.....

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
156089

Powered by Blogger.ba